Vanja Ramljak, bacc.med.techn
Elizabeta Kovačević, ms
Klinika za neurokirurgiju KBCSM

 

Zagreb, 2017

SAŽETAK

 

Kvalitetna komunikacija zdravstvenih djelatnika s neurokirurškim bolesnicima važna jer samim izravnim kontaktom zdravstvenih djelatnika i bolesnika  moguće je postići zadovoljavajuću razinu suradljivosti bolesnika, razviti odnos povjerenja, provesti ga kroz sustav liječenja, liječiti te naposljetku i  izliječiti.

Neurokirurške bolesti  mogu izazvati ozbiljne promjene u ponašanju bolesnika, koje se očituju gubitkom nadzora nad dotadašnjim ponašanjem prema drugim osobama. Mnogi od tih problema s kojima se susreću u radu zdravstveni djelatnici sa neurokirurškim bolesnicima mogu biti  privremeni, ako su uzrokovani neki od stresora. (Kurtović, B. i suradnici. Zdravstvena njega  Neurokirurških bolesnika, 2013.)  Povećane zahtjeve organizma nazivamo stresorima, a ti stresori izazivaju stres. Bez obzira na to je li stresor povezan s poželjnim učinkom (eustress) ili neželjenim učinkom (distres), javljaju se iste fiziološke reakcije. Medicinska sestra/tehničar  u svome radu dužni su se prilagoditi  nastaloj situaciji sa bolesnikom, promatrati i bilježiti uočene promjene u ponašanja, uočavati da li se promjene događaju kad je bolesnik u okruženju više ljudi, uspostaviti odnos uzajamnog povjerenja, poslušati ga sa zahtjevima do kraja, o svemu obavijestiti obitelj i nadležnog liječnika kako ne bi došlo do neželjenog incidenta. Sestrinstvo je oduvijek predstavljalo humano zvanje, utemeljeno na plemenitoj tradiciji i praksi njegovanja pacijenata i humanoj skrbi za nemoćne, siromašne, napuštene, što nije uvijek nužno uključivalo znanje, ali je oduvijek zahtijevalo human, plemenit i etičan pristup skrbi (Vuletić, 2014).Bolestan čovjek, izmučen bolovima i neizvjesnošću često je ljut. Ponekad tu ljutnju usmjerava na medicinsko osoblje u kojima vidi izvor svoje patnje. Verbalno se ljutnja iskazuje kritikama, uvredama, zahtjevima i prijetnjama. Jednom uočena ljutnja kod bolesnika zahtijeva oprezan pristup bolesniku. Osnovno pravilo je: ne pridružiti se bolesniku  u ljutnji. Bez razlike u načinu ispoljavanja ljutnje medicinsko osoblje mora ostati mirno i bolesnika mirnim glasom uvjeriti da terapeutski odnos neće biti prekinut zbog toga što se dogodilo. Odnos između bolesnika i medicinskog osoblja mora biti zasnovan na otvorenosti i poštenju. Sve je u ljudskom odnosu, u odnosu čovjeka i čovjeka. Stoga se mora naglašavati ta važna komponenta liječenja u kojoj čovjek čovjeku treba biti lijek. (Homo homini medicamentum est!)

Ključne riječi: medicinsko osoblje, neurokirurgija, komunikacija, stres, pacijent

 

KOMUNIKACIJA

 

Komunikacija je definirana kao proces razmjene informacija preko dogovorenih sistema, najčešće putem jezika. Znanje i umijeće kvalitetne komunikacije preduvjet su kvalitetnog djelovanja za mnoge profesije, u ovome slučaju naglasak je na komunikaciju između zdravstvenog djelatnika i bolesnika. Ona je važna jer je u izravnom kontaktu zdravstvenih djelatnika i bolesnika moguće postići zadovoljavajuću razinu suradljivosti bolesnika, razviti odnos povjerenja, provesti ga kroz sustav liječenja i liječiti, te na posljetku i izliječiti. Dobra komunikacija preduvjet je za uspostavljanja boljeg suradničkog odnosa s bolesnikom, dobivamo određeni broj traženih informacija, postiže se bolji rezultat rada i zdravstvene skrbi za bolesnika.

Istraživanja su pokazala kako dobra komunikacija i odnos zdravstvenog osoblja i bolesnika utječu na bolju prilagodbu na bolest kod bolesnika, veće zadovoljstvo liječenjem i suradljivost, veću kvalitetu života i sigurnost bolesnika, bolju kvalitetu timskog rada te manji broj pritužbi na rad medicinskog osoblja.

Bolesniku kojem je potrebna pomoć, potrebno je holističko shvaćanje u pristupu liječenja bolesti, od emocionalnog doživljavanja svojega stanja do uvažavanja njegove osobnosti. U ovakvome odnosu vrlo je važno pokušati razumjeti bolesnika kao i suosjećajno slušanje. Jedna od važnih stvari u komunikaciji zasigurno je prvi kontakt zdravstvenog osoblja i bolesnika koji se može osjećati uplašeno, nervozno i zbunjeno. Odnos bi trebao biti neposredan, topao, susretljiv i iznad svega profesionalan. Poželjno je da se bolesnik osjeća slobodno i sigurno, te da mu se zdravstveno osoblje obraća razumljivim jezikom tj. sa što manje stručnih termina. Takav pristup omogućava bolesniku  da se osjeća shvaćeno i saslušano, a samim time ostvaruje se odnos povjerenja i stvara osjećaj sigurnosti za bolesnika. Loša komunikacija negativno utječe na bolesnikova očekivanja, te  rezultira kognitivnim, ponašajnim ili emocionalnim poteškoćama kod bolesnika.

U praksi se pokazalo da su ovo jedne od najboljih preporuka za dobar suradnički odnos s bolesnikom i zdravstvenim osobljem:

  • Bolesnika oslovljavati sa imenom, čime se pokazuje njihova individualnost i važnost njih kao osoba, a ne samo bolesnika. Također, važno je bolesniku reći svoje ime i funkciju koju obnašamo.
  • Pomoći bolesniku o orijentaciji i dati informacije o tijeku liječenja kad kod bolesnik to zahtjeva.
  • Obavještavati bolesnika o planiranim pretragama koji će se obavljati, te ujedno objasniti njihovu svrhu. Kad je bolesnik dovoljno traženo informiran, umanjiva strah od daljnjega tijeka liječenja.
  • Važno je svakodnevno informirati bolesnika o njegovom stanju i nalazima, pogotovo nakon operacije i zahvata. Tu je važno dati pozitivne komentare, ali nikako lažne (uvijek je nužno bolesniku reći istinu o njegovom stanju).

 

Također, bitno je da medicinska sestra ne ulazi u rasprave o načinim liječenja i postavljanju liječničkih dijagnoza – jer to nije u njenoj kompetenciji. U rješavanju problema/zahtjeva od strane bolesnika dužna je poduzeti sve potrebne aktivnosti kao i uključiti i druge članove multidisciplinarnog  tima, eventualne konflikte i sporove s bolesnikom rješavati u miru, na konstruktivan i korektan način tražeći pomoć ukoliko to bude potrebno. U neizbježnoj interakciji s bolesnikom i šutnja predstavlja snažnu komunikaciju osobito ako je popraćena drugim neverbalnim znakovima, tj. svako bolesnikovo nenamjerno prosljeđivanje informacija, dakle neverbalne poruke imaju za medicinsku sestru kao promatrača određeno značenje, jer upućuju na bolesnikove ne verbalizirane osjećaje, pri čemu je ne samo bolesnikova, već i sestrinska neverbalna komunikacija, vrlo često jača od verbalne. Uloga medicinske sestre je i pomoći bolesniku da shvati sebe, da pokuša promijeniti uvjete koji su doveli pojavi bolesti te da bolesnik prihvati ono što ne može promijeniti, a što je novonastala situacija s obzirom na bolest. Osimkomunikacije s zdravstvenim osobljem sestra mora bolesniku omogućiti i komunikaciju s članovima obitelji ili bliskim osobama na način da organizira posjete istih u skladu s bolesnikovim zdravstvenim mogućnostima. Medicinske sestre osim tehničkih vještina moraju posjedovati i dobre komunikacijske vještine, jer u svom radu neprestano uspostavljaju različite odnose s bolesnikom, njegovom obitelji i s drugim članovima zdravstvenog tima. Često su pacijenti isključeni u komunikacijskom procesu i zbog toga ih se ne osjećaju kao aktivni sudionici u sestrinskoj skrbi. Kroz vlastiti profesionalni razvoj medicinska sestra treba razvijati komunikacijske vještine kako bi mogla zadobiti povjerenje bolesnika, te u centar odnosa s pacijentom staviti nesebičnost, plemenitost i srdačnost kao prioritet.

 

SUOČAVANJE S DIJAGNOZOM

 

Prvi doticaj s dijagnozom povrede mozga kod bolesnika može izazvati traumatičnu situaciju uz prisutnost vrlo intenzivnih emocionalnih reakcija poput ljutnje, straha, nesuradljivosti i mnogih drugih osjećaja koji se često izmjenjuju. Nakon dobivene dijagnoze, život bolesnika se mijenja na svim razinama. Nažalost u ovakvim situacijama ne postoji „recept“ koji bi svima mogao pomoći, već svaki bolesnik u suradnji s zdravstvenim osobljem pronalazi način koji mu najviše odgovara da se suoči/prihvati promjene, te usmjeri energiju na liječenje i ozdravljenje. Kad saznaju da boluju od teške bolesti bolesnici su obično u šoku i potrebno im je vrijeme da bi im ta informacija zaista doprla do svijesti. Ova faza može potrajati nekoliko dana, ali i duže. Nakon prvobitnog šoka, reakcije bolesnika su različite. Većina bolesnika reagira nesuradljivo. Događa se da neki ljudi i duže ostanu u fazi nevjerice i u psihološkom pogledu u potpunosti negiranju bolesti. Emotivna faza suočavanja može biti vrlo burna, ali i potpuno mirna i neprimjetna što zavisi od  bolesnika do bolesnika. Karakteristično pitanje koja muče sve oboljeleosjeća povezana je sa osjećajem prolaznosti života i svega lijepog u njemu. Naći će se mnogo razloga za tugovanje u trenucima bolesnikovog stanja, ali  to je sasvim u redu. Pacijentu treba dopustiti da bude tužan da plače, sve dok se poslije toga osjeća bolje. Problem je sa tugom što se ona može probuditi i pretvoriti u depresiju, što se često događa kod bolesnika s kroničnom bolesti. Osjećaj koji se također često javlja kod bolesnika je samosažaljenje, povezano je sa mislima: „ Uvijek se meni događaju loše stvari.“ Gdje su naše misli tamo ide naša psihička energija. U vremenu kad se suočavamo s bolešću, prihvaćanje osobne odgovornosti za nastanak bolesti može biti vrlo teška, ali nekada nam od toga zavisi život. Ustvari, bolesnici koji su skloni samosažaljenju često zapravo ne žele da ozdrave. Koliko god to nemoguće izgledalo, bolesnik možda dobije više pažnje nego obično od ukućana ili uživa u ulozi žrtve. Ovo je dosta agresivan način razmišljanja, koji se, uvijek vraća nama ma gdje je bio usmjeren. Strah koji bolesnik  osjeća kada je bolestan, najčešće je povezano sa fizičkom boli i patnjom. Svi strahovi su prirodni i mogu se uspješno prebroditi. Posljednja faza sa suočavanjem bolesti je prihvaćanje. Jasno da neki ljudi nikada ne dođu do nje, ne priznaju svoje osjećaje, ne suočavaju se sa njima i tvrdoglavo odbijaju da je prihvate. Oni ostaju zarobljeni u osjećaju bijesa, koji se povremeno miješaju sa tugom, samosažaljenjem i strahom. Suočavanje s bolešću nikome nije lagano niti jednostavno. Već prva spoznaja da je bolest prisutna razvija stres, koji je kasnije praćen raznolikim depresivnim krizama. Bolesnik mora prihvatiti sve ono što život donosi, a ne da živi u prošlosti i očajavanju zbog nevolje koja ga je zadesila, jer to vodi u ozlojeđenost i ljutnju što dalje stvara destruktivnu energiju koja može biti opterečenje za tijek bolesti. Večinu bolesnika, naročito oni koji su jako uplašeni i tužni, razgovor plaši, jer su pri tome suočeni s vlastitim stanjem od kojeg najčešće bježe. Međutim, kada se jednom ohrabre, osjete da razgovori ipak na neki način pomažu. Bolesnik treba steći osjećaj olakšanja i povjerenja u  medicinsko osoblje koje brine o njemu. Svaki bolesnik ima potrebu za osjećajem sigurnosti i dok je samostalan i zdrav on tu potrebu i zadovoljava, tj. može da zaštiti samog sebe promjenom okoline za koju misli da je ugrožavajuća. Bolest nasuprot tome, bolesnika čini ovisnim o drugima, a hospitalizacija sama po sebi dodatno povećava osjećaj nesigurnosti, zbog čega je jedan od osnovnih zadataka medicinske sestre da stvori za bolesnika čim je više moguće sigurnu okolinu, odnosno okolinu u kojoj će se pacijent osjećati sigurnim, ali i biti što je više moguće siguran od ozljeda i padova.; „ Zašto baš ja? “. To pitanje obično je praćeno osjećajima tuge i straha. Ova faza je vrlo značajna pomoću nje određuje se da li će bolesnik prihvatiti ili ne što utječe na uspjeh liječenja. Tuga i strah su osjećaji koja su obično prekriveni ljutnjom i koja isplivaju na površinu kada se oslobodimo bijesa. Oni se mogu javiti i u kasnijim fazama kada je bolesnik već potpuno prihvatio činjenicu  svoje bolesti. Tuga koju bolesnik

Bolest je teško definirati i dati zadovoljavajući odgovor. Neosporna poteškoća potječe od toga što zdravlje i bolest nisu strogo razgraničena stanja, već se nužno isprepliću. Bolest se obično definira po svojoj suprotnosti prema zdravlju. Bolesnim stanjem nazivamo ono u kojem nedostaje sklad tjelesnog i duševnog djelovanja zbog kojih se kod bolesnika javlja bol koja ugrožava život. Sam pojam zdravlja podrazumijeva nešto više od same odsutnosti bolesti (Havelka, 1998). Svjetska zdravstvena organizacija je 1946. godine definirala zdravlje kao „stanje potpunog tjelesnog, duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti ili nesposobnosti. Ova definicija zdravlja priznaje složen međuodnos između tjelesnih, psiholoških i socijalnih iskustava. Čovjek ne doživljava bolest kao nešto izvanjsko, već kao neku silu, moć koja iznutra ugrožava njegovo biće, dovodi u pitanje njegovu autonomiju, njegovu osobno dostojanstvo i samo postojanje (Pozaić, 1998). Bolest je time, realno stanje boli, neugodnosti, tjeskobe ili ugroženosti, ali je ono i stanje neizvjesnosti te često psihičke neprilagođenosti i ponekad neuravnoteženosti, što na čovjeka djeluje poput neke unutarnje neukroćene sile koja mu ponekad daje nadu u ozdravljenje a ponekad mu pruža osjećaj bespomoćnosti (Vuletić, 2013). Svim ovim opisnim značajkama  bolesnika obično definiramo kao osobu koja pati, koja je nemoćna i kojoj je potrebna pomoć. Ovoj definiciji dodaju se i osjetljivost i ovisnost o drugima. S obzirom na nemoćnost koju bolest uzrokuje, dolazi do potrebe bolesničke asistencije u nadomještanju njegove nemogućnosti zadovoljenja osnovnih potreba. Čovjek je biće koje se razvija na temelju potreba koje mora zadovoljiti kako bi adekvatno ispunio svoju život. Njegova osobnost se sastoji od fiziološkog, psihološkog i socijalnog aspekta.

 

ZAKLJUČAK

 

Svaki tip bolesti u nekoj mjeri mijenjabolesnikovo psiho-fizičko stanje. Bolesnici postaju preosjetljivi, ponekad željni pažnje, razumijevanja i utjehe. Bolesnik zapravo očekuje od medicinske sestre ne samo profesionalan i stručan odnos, već odnos prožet humanim djelovanjem. Medicinske sestre u svom djelovanju moraju bolesnike uvažavati, poštujući njihovo dostojanstvo, trebaju stvoriti empatičan odnos u kojem je on njihov saveznik, a nikako objekt djelovanja, a još manje, diskriminiranja i stigmatiziranja.

Medicinske sestre, kako bi odgovorile na sve profesionalne izazove, moraju svoj rad temeljiti na profesionalnom odnosu prema bolesniku, ali i na temeljnim moralnim vrijednostima koje će im pomoći u rješavanju moralnih dilema. Kada odlučimo živjeti korisno i u skladu sa životnim zakonima, sve što činimo može biti značajno i smisleno služenje drugima. Kada volite svoj posao i držite se stava da ga je moguće obavljati iz perspektive pomaganja drugima, ispunjavate tu službu. Bolesnik većinom ne zna za što su sve lijekovi koje dobiva u bolnici i vjerojatno ne bi razumio samu farmakodinamiku djelovanja lijeka, ali način kojim se ophodimo prema njemu osjeća. Ukoliko bolesnik osjeća neljubaznost i grubost suradnja neće biti uspješna a niti sam ishod skrbi, zbog toga sestre moraju biti strpljive u načinu doživljaja bolesnika. Svaki susret i međudjelovanje na relaciji sestra-bolesnik mora voditi prema jednom cilju, a to je: dobrobit bolesnika. U komunikacijskom trokutu (liječnik-medicinska sestra-bolesnik) medicinska sestra je posrednik i često prevoditelj liječničkih uputa za bolesnika. Bolestan čovjek osjetljiviji je nego inače, misaono opterećen zbog novog fizičkog stanja, a i zbog posljedica koje će bolest imati ne samo za njega osobno, nego i za obitelj i radnu organizaciju (Štifanić, 2012). Dolaskom u bolnicu bolesnici se osjećaju zabrinuto i uplašeno zbog svoga zdravstvenog stanja i zbog toga ponekad liječničke upute ne shvaćaju. Tek nakon određenog vremena dok se prilagode novonastaloj situaciji, spremni su postavljati pitanja koja ih zanimaju o njihovoj bolesti. Zato je medicinska sestra tu da odgovori na dodatna pitanja, pojasni i objasni upute koje im nisu jasne. U komunikaciju u zdravstvu spada i međusobna komunikacija zdravatvenog osoblja. Na današnjem stupnju razvoja medicinske struke u pravilu nikada sam zdravstveni djelatnik ne rješava zdravstvene probleme. Riječ je, dakle, o timskom radu.Kada odlučimo živjeti korisno i u skladu sa životnim zakonima, sve što činimo može biti značajno i smisleno služenje drugima.

 

 

Fotografija: Prikaz suradničkog odnosa između bolesnika i medicinskih sestara , Klinika za                           neurokirugiju KBCSM.

Literatura:

 

  1. Kurtović, I sur. Zdravstvena njega neurokirurških bolesnika. Zagreb: HKMS., 2013.
  2. Perković i Z.Puljak. Komunikacijske vještine. Zagreb: Zdravstveno veleučilište., 2006.